Ova godina je bila loša što se tiče cele voćarske proizvodnje. Proizvodnja jagodastog voća takođe je podbacila. Međutim, izgleda da je za proizvođače kupine ovo možda bila i najgora godina. Kada je u pitanju proizvodnja kupine, Srbija sa svojih 30 000 t predstavlja voćarsku velesilu u svetu, sa tendencijom da se nađe na čelu kao vodeći proizvođač i izvoznik ove kulture. Međutim, ovo važi samo u uslovima kada je godina dobra i polodonosna. Godine kao ova drastično samanjuju prinose što opet statistički daje jako loš bilans.
Ako govorimo o proseku i prosečnim prinosima i velikom potražnjom ne samo na domaćem već i na inostranom tržištu, a uzmemo u obzir jednu ovako lošu godinu (podsećanja radi prošle jeseni kupinu smo imali sve do sredine oktobra) postavlja se pitanje da li nam uopšte treba povećanje površina pod kupinom!? Jer ako uzmemo u obzir situaciju sa podbacivanjem u rodu, a uložili smo u podizanje novih površina pod kupinom, svakako da poslujemo sa velikim gubitkom. Da li nam onda to treba posebno jer potražnja za ovim voćem u svetu ne raste, a imamo i sve veću konkurenciju. Alžir, Maroko, Jordan i druge bliskoistočne zemlje veliki su nam konkurenti u proizvodnji svog jagodastog voća pa samim tim i maline.
U zasadima u Srbiji dominira popularna čačanka, koja je omiljena domaćim proizvođačima pre svega zbog izuzetne rodonosti. Međutim, čim je tu kvantitet, gubi se na kvalitetu, pa moramo naglasiti da je reč o sorti koja ne trpi transport, sklona je curenju soka i promeni boje, kako pri zamrzavanju, tako i pri izloženosti suncu. Zbog toga stručnjaci savetuju da bi prednost trebalo davati stranim sortama kao što su „loh nes“ ili „čester“ koje daju kvalitetne plodove, dobar prinos, slatke su i na tržištu postižu dobre cene. Da li ovako lobiranje za strano, a ne domaće ima neki drugi prizvuk, nećemo komentarisati. Jer pored toliko Poljoprivrednih fakulteta i instituta, zar nemamo dobre stručnjake koji po uzoru na strane mogu da selekcionišu domaće sorte koje će imati i kvalitet i kvanitet!?
Ako idemo dalje u priču i dilemu podizati nove zasade kupine ili ne, ispada da osim neodgovarajućeg sortimenta, večiti problem predstavlja i otkupna cena. To je gorući i stalno prisutni problem za svo voće, a naročito kupinu. Duže vreme otkupna cena je toliko mala, da se nekim kupinarima ne isplati ni da je beru, a mnoge hladnjače ni za godinu dana ne uspeju da prodaju kupljene količine, jer potražnja za kupinom na svetskom tržištu stagnira već duže vreme. Zamrzavanje, čuvanje i prebiranje košta, pa hladnjačari zbog nesigurne prodaje nisu voljni da plate više za ovu voćnu vrstu, jer i oni, kao i svi, vode računa o sopstvenoj zaradi.
Dešava se da mnogi voćari počinju da krče svoje zasade kupine jer praktično nemaju kome da je prodaju. Ovu priliku iskorišćavaju manji proizvođači koji je vrlo lako plasiraju na zelene pijace (pod uslovom da imaju tezgu) pa se ceo rod rasproda po vrlo pristojim cenama koje idu i preko 300 dinara za kilogram, što je bilo ove godine.
Za veće proizvođače rešenje se vidi u menjanju sortimenta i sadnji onih koji imaju manju rodnost a li bolji kvalitet u tipu boljeg podnošenja transporta, da su plodovi čvršći i amnje osetljivi na curenje soka i da ne menajju boju prilikom stajanja ili zamrzavanja.
Rešenje bi se našlo ukoliko bi Ministarstvo poljoprivrede prestalo da subvencioniše podizanje novih zasada, naročito tamo gde nisu optimalni uslovi jer je opšte poznata stvar da naši poljoprivrednici u želji za sticanjem što bolje zarade, što je i opravdano na karju krajeva, poneseni dobrom godinom i dobrim cenama u otkupu kod komšije odmah krenu u podizanje zasada, pa zbog toga danas imamo kupinjake na mestima i onim područijima gde im nije mesto. Drugim rečima prvo treba napraviti rejonizaciju pa onda ići sa subvencijama. Takođe, trebalo bi konačno i popisati sve površine pod kupinom, malinom i ostalim vrstama kako bi konačno saznali sa čime raspolažemo i sa kojim količinama izlazimo na tržište.
I na kraju, poslednji je momenat kada bi trebalo da se počne sa traženjem novih tržišta širom sveta, kako ne bi bili isključivo orjentisani ka Zapadu i Rusiji, gde sve teže prolazimo. Postoje i druge države na Planeti koje imaju para za dobru robu koja se može ponuditi iz Srbije.
Bilo kako bilo, kupinu svakako ne bi trebalo da zapostavljamo, ali bi svakako trebalo da je prilagodimo stanju i uslovima tražnje na tržištu. Proizvodnju bi trebalo održavati na oko 20.000 t i tu količinu uvek možemo da prodamo ukoliko ponudimo kvalitet koji kupac traži.
I možda najvažnija stvar jeste da kupinu ne sadimo tamo gde joj nije mesto.
Dipl. inž. polj. Goran Veljković