Naslovna Vesti KALKULACIJE U POLJOPRIVREDI: Koje su grane poljoprivrede najrentabilnije?

KALKULACIJE U POLJOPRIVREDI: Koje su grane poljoprivrede najrentabilnije?

1031
0

 

Kalkulacije predstavljalju metod za utvrđivanje cene koštanja određenih proizvoda. One predstavljaju zbir svih troškova nastalih u procesu proizvodnje. Kalkulacije pokazuju koje su grane poljoprivrede najrentabilnije, ili koja njivska kultura daje najviše dobiti. Na osnovu ovoga, gazdinstvo se odlučuje za proizvodnju one kulture koja će mu doneti najviše koristi. Kalkulacije mogu da se podele prema vremenu kada se sastavljaju, prema obimu proizvodnje koju obuhvataju i prema nameni.

Prema vremenu, kalkulacije se mogu podeliti na: planske i obračunske.

Planske kalkulacije se, po pravilu, sastavljaju na početku godine. One imaju naročiti značaj kao sastavni deo proizvodno-finansijskog plana, a sastavljaju se svake godine. One predviđaju sve prihode i rashode za određenu proizvodnju.

Obračunske kalkulacije sastavljaju se na kraju obračunskog perioda, po završetku proizvodnog procesa, i to na bazi stvarnih troškova. One su sastavni deo završnih računa gazdinstva, a sastavljaju se na osnovu podataka knjigovodstvene evidencije.

Pored ovih, mogu se raditi i takozvane korigovane kalkulacije, i to, obično, pre završetka proizvodnog procesa. One se rade onda ako je utvrđeno da kalulacije imaju grešaka, netačnih predviđanja utroška materijala i postignuća visine prinosa.

Kalkulacije prema obimu proizvodnje mogu da obuhvataju samo jedan proizvod, a mogu biti i grupne – da obuhvataju grupu proizvoda, pa i celu granu proizvodnje i gazdinstvo u celini.

Kalkulacije prema nameni mogu biti: za nabavnu i prodajnu vrednost. Kalkulacije za nabavnu vrednost pokazuju, na primer, koliko staje nabavka nekog materijala. Kalkulacije za prodajnu vrednost pokazuju, pored troškova izvršenih u toku procesa proizvodnje, i troškove prodaje, kao i dobit koja se ostvaruje za određene proizvode.

Troškovi proizvodnje

Obavljanje procesa poljoprivredne proizvodnje uslovljeno je učestvovanjem radne snage i sredstava za proizvodnju. Ovi elementi javljaju se u vidu troškova, a mogu se izračunavati za gazdinstvo u celini ili pojedinačno, za određene proizvodnje, radi izračunavanja cena koštanja proizvoda.

Troškovi se dele na: osnovne (direktne) i opšte (indirektne).

Osnovni (direktni) troškovi odnose se neposredno na određenu proizvodnju jedne kulture ili vrste stoke (pšenica, vinograd, junad itd.). Ove troškove knjižimo direktno na teret određene proizvodnje, odnosno određene kulture u biljnoj porizvodnji, ili određene vrste stoke u stočnoj proizvodnji. U ovu grupu spadaju troškovi: materijala (seme, đubre), amortizacija sredstava koja služe isključivo određenoj proizvodnji i lični dohoci radnika u određenoj proizvodnji.

Troškovi materijala. U procesu proizvodnje, radi dobijanja novih proizvoda, mora se upotrebiti različiti materijal. U taj upotrebljeni materijal uložen je izvestan ljudski rad, koji kao takav ima svoju vrednost, koju potpuno ili delimično unosi u supstancu novodobijenog proizvoda.

Pod vrednošću materijala podrazumevamo proizvodnu vrednost uvećanu svim troškovima nastalim do upotrebe (troškovi kupovine, dopremanja i magacioniranja). Troškove materijala, sačivnjavaju osnovni i pomoćni materijal.

Osnovni materijal. U osnovni materijal ubraja se sav onaj materijal koji uslovljava proces proizvodnje, i, potpuno ili delimično, ulazi u supstancu budućeg proizvoda. U biljnoj proizvodnji osnovnim materijalom smatra se seme, sadnica, stajsko i veštačko đubrivo, a u stočarstvu – stočna hrana. Vrednost osnovnog materijala tereti direktno proizvodnju u kojoj je upotrebljen.

Pri upotrebi stajskog đubriva treba imati u vidu da dejstvo njegovih hranljivih sastojaka traje duže od jedne godine. Stoga kulturu ne treba teretiti punim iznosom vrednosti đubriva ako se neposredno đubri stajskim đubrivom. Ako se uzme da dejstvo stajskog đubriva traje 3 godine, tada treba kulturu, koja se neposredno đubri, teretiti sa 35%, a kulturu koja će se zasejati treće godine sa – 15%. Ako se računa  da će stajsko đubrivo dejstvovati 4 godine, troškovi se obično raspoređuju na kulture na sledeći način: prva godina 40%, druga 30%, treća 20%, i četvrta 10%.

Pomoćni materjal. Ova vrsta materijala, koje se upotrebljava u procesu proizvodnje, ne ulazi u supstancu novog proizvoda. Kao pomoćni materijali u ratarstvu smatraju se: sredstva za zaprašivanje semena, malina, sredstva za zaštitu bilja, plavi kamen; u stočarstvu: razni lekovi.

Usluge. U sopstvene usluge ubrajaju se troškovi zaprega i mašina. Tuđim uslugama treba smatrati usluge drugih privrednih organizacija. U sopstvene usluge računa se, obično, vrednost traktorskih i sprežnih radnih dana upotrebljenih za određenu proizvodnju. Pod tuđim uslugama najčešće se obranučavaju troškovi osiguranja.

koriscenje pesticida u poljoprivredi

Amortizacija. Osnovna sredstva učestvuju u procesu proizvodnje tako što se postepeno smanjuje njihova vrednost, koja se prenosi na proizvode. Ta vrednost osnovnih sredstava, koja se prenosi na proizvode, zove se amortizacija. Namena amortizacije osnovnih sredstava je da se njome osigura potrebna novčana vrednost za nabavku odgovarajućeg novog sredstva, radi zamene dotrajalog. Sama amortizacija mora biti tolika da, posle dotrajalosti sredstava može da se kupi novo sredstvo.

Amortizacija osnovnih sredstava pada na teret one proizvodnje koju sredstvo opslužuje. Ako osnovno sredstvo opslužuje više proizvodnji, iznos amortizacije, prema određenom „ključu“, raspoređuju se na osnovu one proizvodnje koje određeno sredstvo opslužuje.

Ako se jedno sredstvo izbacuje iz procesa proizvodnje u trenutku njegove potpune istrošenosti i tehničke dotrajalosti, smatra se da je dostiglo stepen fizičke amortizacije. Međutim, ako se jedno sredstvo izbaci iz proizvodnje pre njegove potpune fizičke dotrajalosti i zameni novim, savremenijim sredstvom, to predstavlja moralnu amortizaciju.

Na vek trajanja i iskorišćavanja poljoprivrednih mašina imaju uticaja ovi faktori:

Upotreba mašina. Mašina se usled upotrebe haba – mehanički troši, ona korodira.

Trošenje usled „zuba vremena“. Usled duge upotrebe, mašina se hemijski troši, ona korodira.

Trošenje usled tehničkog napretka. Mašine zastarevaju i usled tehničkog napretka, to jest zastarevaju kostrukcije. Poslednji faktor je veoma važan: Često će biti potrebno da se neistrošena, zastarela mašina zameni novom, tehnički usavršenijom mašinom. Zastarela konstrukcija ograničava vek trajanja mašini nezavisno od trošenja. Na primer, na tržištu se pojavila istovetna mašina, koja uz znatno manje troškove daje isti učinak, ili koja uz iste troškove daje veći učinak. Prema tome, dalja upotreba treba stare mašine ( u odnosu na novu koja se pojavila) prouzrokovala bi gubitak koristi. Račun će često pokazati da se isplati prodati staru, još sasvim neistrošenu mašinu, i nabaviti novu, tehnički savršeniju mašinu.

Srazmerno visokim godišnjim iskorišćavanjem mašina i lošijim održavanjem nastaje brže trošenje – vek trajanja takvim mašinama biće kraći.

Postoji više načina obračunavanja amortizacije, ali se najčešće obračunava po vremenu trajanja i učinku osnovnog sredstva.

Za obračunavanje amortizacije po vremenu uzima se, kao osnova, vek trajanja osnovnog sredstva. Najčešće se obračun amortizacije vrši na osnovu veka trajanja osnovnog sredstva – ravnomerno svake godine – vremenska amortizacija, gde je trošenje (habanje) osnovnog sredstva ravnomerno po godinama, u toku čitavog trajanja upotrebe. Amortizacija se obračunava na bazi nabavne vrednosti, a ne na bazi kupovne vrednosti osnvnog sredstva. Vek trajanja osnovnog sredstva iskazuje se u godinama.