Naslovna Poljoprivreda Voćarstvo i povrtarstvo Mirođija – začinska mirisna i lekovita biljka

Mirođija – začinska mirisna i lekovita biljka

1098
0

Mirođija najbolje prinose daje na zemljištima slabo kisele ili slabo alkalne reakcije koja su duboka, rastresita i normalne plodnosti. Seje se direktno, vrstačnim sejalicama, prethodno podešenim na međuredno rastojanje od 20 do 40 cm, kontinuirano u redu, na 1,5 do 2 cm dubine.

Mirođija (Anethum graveolens) je poznata začinska mirisna biljka koja se gaji, ali se i sama razmnožava po vrtovima. Ona je jednogodišnja zeljasta biljka sa tankim vretenastim korenom. Ima uspravnu, okruglu stabljiku koja doseže visinu i do 120 cm. Listovi u donjem delu stabljike imaju šuplje peteljke. Sitni cvetovi, izrazito žute boje nalaze se na vrhu stabljike. Mirođija je dobro poznata začinska, mirisna biljka. Poreklom je iz jugoistočne Azije. Danas se gaji u skoro svim zemljama sveta.

Najbolje uspeva po šumama i šikarama, od nižeg do brdskog regiona. Sama se razmnožava po baštama, a dobro uspeva i na terasama. Mnogi je gaje zbog mirisnog semena, po ukusu sličnog anisovom. Glavni lekoviti sastojak je etarsko ulje koje se proizvodi destilacijom vodenom parom samlevenih zrelih plodova. Sveže ulje je skoro bezbojna, lako pokretljiva tečnost prijatnog i jakog mirisa. Glavni sastojak ulja je limonen (do 70%), a zatim karvon (najmanje 30%). Biljka se vekovima uspešno koristi protiv gasova, nadimanja i teškoća u radu organa za varenje. Takođe, pojačava rad bubrega i jača otpornost organizma. Od davnina je poznato da ova biljka podstiče apetit. Najveća koncentracija lekovitih i aromatičnih materija nalazi se u plodovima mirođije, ali ih ima i u listovima i cvetovima. Mirođija je, pre svega, dobar, neškodljiv, jeftin i svakom dostupan začin. Najviše se koriste igličasti listići, sveži ili osušeni. Sveži listovi, između ostalog, služe i za razne dekoracije u hladnoj kuhinji. Pomešana sa peršunom, mirođija daje poseban ukus bifteku. Zbog arome, obično se dodaje čorbama, sosovima i varivima (posebno grašku i tikvicama), kao i turšiji. Domaćice dodaju lišće ove biljke krastavčićima da bi imali bolji ukus i prijatniji miris. Celo ili samleveno seme upotrebljava se pri spremanju ribljih specijaliteta, kelja, pite sa jabukama, dok se sušeno koristi kao pikantan dodatak salatama i sosovima, posebno u kulinarskim specijalitetima Mediterana. Plod mirođije se, nažalost, vrlo malo koristi, iako je plod daleko lekovitiji od listića. Lekovit je zreo plod, ređe vrhovi grančica u cvetu. Mirođija je dobar antispasmolitik, baktericid, karminativ, digestiv, hipotensiv, stimulant, stomahik. Deluje protiv upala, bakterija, protiv nadimanja. Poboljšava rad želuca, smanjuje arterijski pritisak, poboljšava laktaciju, stimuliše apetit. Mirođija se primenjuje kod bubrežnih bolesti, upale mokraćne bešike, nesanice, hipertenzije, upale disajnih puteva, a za prevenciju gripa preporučuje se žvakanje semena mirođije.

Uslovi gajenja

Mirođija najbolje prinose daje na zemljištima slabo kisele ili slabo alkalne reakcije koja su duboka, rastresita i normalne plodnosti. Za gajenje je potrebno umereno vlažno podneblje. Nema velike potrebe za toplotom. Optimalna temperatura za klijanje semena je 15°C, ali seme može da klija i na temperaturi od 8 do 12°C. U fazi nicanja i u početku cvetanja zahteva mnogo vlage. Duže suše slabo podnosi, kao ni krajeve sa velikom količinom padavina. Za gajenje mirođije nisu pogodna zabarena i kisela zemljišta, kao ni ona koja se lako stvrdnu. Pošto je mirođija jednogodišnja vrsta, gaji se u plodoredu. Najpogodniji predusevi su jednogodišnje mahunarke i đubrene okopavine. Obično se na istom zemljištu može gajiti ponovo posle 2 do 3 godine. Moguća je i postrna setva posle ranog povrtnog bilja i strnih žitarica, ali se zadovoljavajući prinosi mogu postići samo uz navodnjavanje. Ako je gajena kao glavni usev, zemljište se posle žetve može iskoristiti za jesenju proizvodnju povrća. Ako se gaji kao postrni usev mora se obezbediti navodnjavanje. Pošto mirođija ima kratak vegetacioni period, pogodna je kao predusev za druge kulture. Priprema zemljišta za proizvodnju mirođije mora biti veoma dobro izvedena, zbog slabog korenovog sistema, kratke vegetacije i pojave korovskih biljaka. Posle skidanja prethodnog useva obavlja se duboko oranje na dubini ne manjoj od 30 cm. Poorano zemljište u otvorenim brazdama se ostavlja da prezimi, a u proleće se obavlja predsetvena priprema. Mirođija ima velike potrebe za hranivima. Stajnjak se može unositi pod predusev. Prilikom osnovne obrade može se đubriti kombinovanim (NPK) ili pojedinačnim đubrivima u količinama koje zavise od plodnosti zemljišta. Jedna od varijanata je 60 do 100 kg/ha N, 100 do 120 kg/ha P205 i 60 do 80 kg/ha K20. Pored osnovnog đubrenja, u toku vegetacije se prihranjuje azotnim đubrivom, a folijarno prihranjivanje Wuxal-om, povoljno utiče na prinos.

U slučaju da se mirođija gaji radi plodova, treba je umerenije đubriti azotom, a intenzivnije fosforom. Dve trećine fosfora valja uneti u jesen, prilikom osnovne obrade, a jednu trećinu u proleće, pre setve.

Mirođija se proizvodi isključivo semenom. Seje se direktno, vrstačnim sejalicama, prethodno podešenim na međuredno rastojanje 20 do 40 cm, kontinuirano u redu, na 1,5 do 2 cm dubine. Kada se mirođija gaji radi dobijanja herbe, seje se na međurednom razmaku od 12 cm, a kada se gaji radi plodova ili za dobijanje etarskog ulja, seje se na 24 cm red od reda.

Pri gušćoj setvi potrebno je 18 do 20 kg semena po hektaru, a pri setvi na 24 cm 12 do 14 kg semena (što znači 100 do 200 klijavih semenki po dužnom metru). Smatra se da je najpogodnije vreme setve prva polovina aprila. Mirođija se može sejati i kao postrni usev. U tom slučaju zemljište se priprema odmah posle skidanja preduseva, pa se mirođija seje i obavezno navodnjava. U normalnim uslovima gajenja, navodnjavanje nije neophodno. Sklapanjem redova, biljke prave zasenu i sprečavaju gubitak vlage iz zemljišta. U slučaju dugotrajnih suša, pre sklapanja redova treba usev navodnjavati veštačkom kišom. Mirođija se obavezno navodnjava kada se gaji kao postrni usev. Do formiranja redova se učestalo navodnjava. U fazi porasta stabljike navodnjava se svakih 4 do 6 dana, a posle sklapanja redova svakih 10 do 15 dana.

Pored osnovnog đubrenja, u toku vegetacije usev mirođije se prihranjuje u više navrata. Obično se prihranjuje dva puta azotnim đubrivom i to prvi put sa 20 do 30 kg/ha azota u fazi formiranja redova, pre prvog okopavanja, a drugi put sa 30 do 40 kg/ha azota pred drugo okopavanje. Kada se mirođija gaji radi dobijanja plodova i etarskog ulja, povećane doze azota i preterano prihranjivanje imaju negativno dejstvo.

Cvetanje i sazrevanje plodova mirođije su neujednačeni. U usevu se istovremeno nalaze i zeleni štitovi i štitovi u cvetu. U zavisnosti od proizvoda koji se želi, žanje se u različitim fazama razvoja biljke.

Žetva herbe je u fazi početka cvetanja štitova drugog reda, odnosno kada se zametnu plodovi u centralnom štitu. U ovoj fazi stabljika je zelena, a prizemni listovi počinju opadati. Žanje se na oko 10 cm od zemlje, odnosno iznad listova koji su promenili boju, obično pomoću mašine. Pokošena masa se odmah suši, najčešće u sušarama do 40°C. Mogu se sušiti cele ili iseckane biljke. Sušenjem treba sačuvati zelenu boju herbe. Od 4 do 5 kg sveže, dobija se oko 1 kg suve herbe.

Za proizvodnju etarskog ulja, mirođija se žanje kad veći deo plodova počne da menja zelenu boju u žutosmeđu. U toj fazi dobija se najviše etarskog ulja najboljeg kvaliteta. Tada stabljike u donjem delu počinju da menjaju boju, a donje lišće tek počinje da opada. Kosi se mašinski. Pokošena masa se ostavlja izvesno vreme da provene, a zatim se destiliše vodenom parom.

Najpogodniji momenat žetve mirođije za dobijanje plodova je kad najveći deo štitova dobije žućkastu boju. To znači da ne treba čekati da svi plodovi sazru. Žanje se kombajnima, a na manjim parcelama ručno. Prinos sveže mase po jednom hektaru kreće se i preko 10.000 kg, a suve herbe preko 2.000 kg. Prinos etarskog ulja dobijenog destilacijom herbe iznosi do 70 kg/ha, a destilacijom plodova 20 kg/ha. Prinos plodova mirođije iznosi oko 1.000 kg/ha.

Tekst pripremio: Dipl. inž. Goran Veljković